Izbijanje Prvoga svjetskog rata prouzročilo je u Austro-Ugarskoj iznimno veliku nestašicu sitnog novca. Već nekoliko dana prije početka rata stanovništvo je, zbog napete situacije koja nije nagovještavala ništa dobro, počelo masovno podizati svoju ušteđevinu iz štedionica. Istodobno su iz optjecaja nestali zlatnici, a odmah za njima i srebrnjaci, pa čak i sitni novac od nikla i bakra.
Država je na nestašicu sitnog novca vrlo brzo reagirala izdavanjem na brzinu pripremljene novčanice od 2 krune, koju je Austro-Ugarska banka pustila u optjecaj već 16. kolovoza 1914.¹, samo 19 dana nakon izbijanja rata i jedanaest dana nakon donošenja odluke o njezinu izdavanju. Time je ublažena nestašica srebrnog sitnog novca, ali je i dalje ostao problem nedostatka novca nižih vrijednosti.
Dana 10. svibnja 1915. vlada je pustila u optjecaj nove kovanice od 10 filira², izrađene od osiromašene slitine koja je sadržavala 50 % bakra, 40 % cinka i samo 10 % nikla³, umjesto dotadašnjih kovanica od čistog nikla. I dalje je postojao velik vrijednosni razmak između te kovanice i novčanice od 2 krune, a nedostajao je i najsitniji novac, što je dodatno poskupljivalo kupnju svakodnevnih potrepština.
Takvo neodrživo stanje trajalo je gotovo cijelu 1916. godinu. U rujnu su se ljudi počeli snalaziti tako što su novčanice od 2 krune trgali na polovice i četvrtine⁴ te na taj način dobivali privremeni sitni novac u vrijednosti od jedne, odnosno pola krune.
Opskrba sitnim novcem uređena je tek pred kraj godine. Vlada je najprije 3. kolovoza pustila u optjecaj željezni sitni novac od 20 filira⁵, 10. studenoga kovanice od 2 filira⁶, a 21. prosinca i papirnati novac od jedne krune⁷.
Numizmatička literatura, ponajprije katalozi, navodi i ugarske željezne kovanice od 10 filira s godinama od 1915. nadalje, ali pritom ne objašnjava okolnosti njihova nastanka. Zbog toga numizmatičari koji te kovanice imaju u svojim zbirkama mogu pogrešno zaključiti da je Ugarska ratnu nestašicu sitnog novca rješavala i izdavanjem željeznih desetofilirskih kovanica. To, međutim, nije bilo tako.
Austro-Ugarska je kao dualistička država bila i monetarna unija Austrije i Ugarske, što je značilo da su obje polovice Monarhije izdavale kovanice istih tehničkih svojstava, slično kao što je danas slučaj s eurom. Kovanice istih nominalnih vrijednosti u objema polovinama Monarhije izrađivane su od jednakih metalnih slitina, imale su jednake dimenzije i masu, a razlikovale su se samo likovnim rješenjem. Kao zakonsko sredstvo plaćanja ravnopravno su vrijedile u objema polovinama Monarhije.
Količine koje su smjele biti iskovane za oba izdavatelja određivane su unaprijed utvrđenim kvotama, u istom omjeru u kojem su Austrija i Ugarska dijelile i državne dugove.⁸ Izdavanje novih vrsta novca u objema je polovinama Monarhije čak bilo vremenski usklađeno.
Zbog toga je pravno bilo nemoguće da Ugarska legalno izda kovanicu iste nominalne vrijednosti od drukčije metalne slitine nego Austrija. Kovanice od pola krune također nikada nisu bile izdane jer se dvije polovice Monarhije sve do njezina raspada nisu uspjele dogovoriti trebaju li biti izrađene od nikla ili srebra.
Sve emisije novih kovanica i novčanica, kako u mirnom razdoblju prije rata tako i usred najtežih ratnih godina, bile su dosljedno objavljivane u službenom glasilu⁹, zajedno s odgovarajućim propisima. To je uostalom bilo nužno jer stanovništvo ne bi prihvaćalo novac čiju valjanost vlast nije službeno zajamčila i potvrdila.
Osim toga, dnevne novine¹⁰ i tijekom rata posvećivale su vrlo veliku pozornost nestašici sitnog novca te su sve nove emisije redovito najavljivale, objavljivale i komentirale. O ugarskoj željeznoj kovanici od 10 filira, međutim, nije bila objavljena ni riječ.
Sve to upućuje na zaključak da ta kovanica tijekom rata još nije bila izdana. Što se zapravo dogodilo?
Evakuacija kovnice iz Kremnice
Obje polovice Austro-Ugarske imale su vlastitu kovnicu. Austrijska se nalazila u Beču, a ugarska u Kremnici. Kremnica je od 1871. bila jedina kovnica u Ugarskoj, a vlada je još mnogo prije rata razmišljala o njezinu preseljenju u glavni grad i modernizaciji.
Ujesen 1918. postajalo je sve jasnije kako će rat završiti. Dana 31. listopada car Karlo IV.¹¹ imenovao je Mihálya Károlyija¹² predsjednikom vlade s namjerom očuvanja monarhije u Ugarskoj. Karlo se 11. studenoga odrekao sudjelovanja u austrijskim državnim poslovima, a zatim i ugarsko-hrvatskog prijestolja.
Samo nekoliko dana poslije, 16. studenoga, Károlyi je s privremenom vladom proglasio Mađarsku Demokratsku Republiku, a sebe predsjednikom države. Dana 21. ožujka 1919. državnim udarom pod vodstvom Béle Kuna¹³ osnovana je Mađarska Sovjetska Republika, koja je trajala do 1. kolovoza, kada ju je porazila rumunjska vojska.
Zbog predvidivog ishoda rata u listopadu 1918. i prodora Čeha, koji su već započeli proces osamostaljenja, prema sjevernoj Ugarskoj, današnjoj Slovačkoj, Mađari su odlučili evakuirati kovnicu iz Kremnice u Budimpeštu.¹⁴ Prema jednom izvoru, između 25. i 30. listopada 1918. strojevi su rastavljeni te su, zajedno sa zalihama plemenitih metala, privremeno prevezeni u skladište duhana u Soroksáru, južnom predgrađu Budimpešte.
Prema slovačkim izvorima¹⁵, rastavljanje opreme i njezino odvoženje iz Kremnice trajalo je znatno dulje. Ugarsko vodstvo kovnice nije se obaziralo na nastanak Čehoslovačke. Nakon proglašenja neovisne države 28. listopada 1918. kovnica je nastavila proizvoditi ugarske željezne kovanice od 2 i 20 filira.
Kako su se događaji u novoj državi razvijali, ugarski su se službenici sve više zabrinjavali te su odlučili poduzeti ozbiljnije mjere kako bi spasili ono što bi još moglo koristiti „podunavskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije“.
Dana 5. studenoga 1918. ministar financija u Budimpešti naredio je uklanjanje plemenitih metala iz kovnice. Četiri dana poslije iz Kremnice je krenuo prvi natovareni kamion, a 14. studenoga iz Budimpešte je stigla i telegrafska zapovijed za rastavljanje i uklanjanje strojeva i opreme.
Proizvodnja ugarskih željeznih kovanica nastavila se sve do 30. studenoga, pa je oprema koja se postupno uklanjala iskorištavana sve do posljednjeg trenutka. Odvoženje strojeva, opreme i sirovina nesmetano je trajalo do 15. prosinca.
Toga dana u 17 sati Kremnicu je zauzela čehoslovačka vojska. Zauzimanjem željezničke postaje spriječeno je daljnje odvoženje imovine kovnice. Kovnicu je preuzela komisija čehoslovačkih vlasti pod vodstvom dr. Ľudovíta Medveckýja, koja je zatekla opustošene prostorije i uništen inventar. Ono što ugarske vlasti nisu uspjele odvesti namjerno je oštećeno kako više ne bi moglo služiti novom zakonitom vlasniku.
Slična je situacija bila i sa zaposlenicima. Neki su ostali vjerni starom režimu, dok su drugi s oduševljenjem dočekali stvaranje nove nacionalne države. Dio osoblja čiji se stavovi ili djelovanje nisu uklapali u ciljeve nove vlasti dobio je otkaz i bio prepušten sam sebi.
Vodstvo u Budimpešti ipak se nije moglo pomiriti s gubitkom kovnice. I uprava kovnice i mađarska vlada smatrale su evakuaciju samo privremenom mjerom. Još krajem prosinca 1918. mađarska je vlada doznačila 200.000 kruna za plaće zaposlenika i službenika kovnice. I dalje su vjerovali da će se prilike stabilizirati i da će se država vratiti na stari austro-ugarski put.
Kovanje u Csepelu
Za vrijeme Károlyijeve vlade u Mađarskoj jednostavno nije bilo vremena za rješavanje nestašice sitnog novca i organiziranje njegova kovanja. Tek je na temelju uredbe Sovjetske Republike oprema prenesena u tvornicu vatrenog oružja i streljiva Manfreda Weissa u Csepelu.
Rad u željezarskim i metalurškim pogonima započeo je 3. travnja 1919., najprije kovanjem željeznih kovanica od 20 filira s godinama 1916. i 1918., a potom i kovanjem željeznih kovanica od 10 filira s godinama 1915., 1916. i 1918.
Za njihovu izradu korišteni su postojeći, djelomično istrošeni kovni kalupi sa starim godinama, koji su tijekom listopada i studenoga bili dopremljeni iz Kremnice. Zbog toga su novois-kovane dvadesetofilirske kovanice bile identične ratnim primjercima, dok su se željezne desetofilirske kovanice od ratnih pakfong (alpaka, novo srebro) primjeraka s istim godinama razlikovale samo po metalu od kojeg su bile izrađene.
Obavljene su i pripreme za kovanje zlatnika, no do toga zbog pada Sovjetske Republike nije došlo. Nakon njezina sloma nastavilo se samo kovanje sitnog novca.
Početkom 1920. Ministarstvo financija naredilo je kovanje željeznih kovanica od 10 i 20 filira. I one su izrađene istim kovnim kalupima dopremljenima iz Kremnice, ali ovaj put s odgovarajućim godinama 1920., 1921. i 1922. Na njima je, međutim, i dalje ostala nepromijenjena oznaka kremničke kovnice „K. B.“ (Körmöcbánya).
U međuvremenu je odabrana i lokacija za novu kovnicu. Zgrada na adresi Üllői út 102 u Budimpešti počela se graditi 2. kolovoza 1925. prema projektu Gusztáva Reicha, a proizvodnja je u njoj započela u ožujku 1926.
Kovanice s ratnim godinama zapravo su iskovane 1919.
Željezne kovanice od 10 filira koje na sebi nose ratne godine zapravo potječu iz vremena Mađarske Sovjetske Republike u proljeće 1919., a ne iz ratnog razdoblja.
One nisu bile zakonsko sredstvo plaćanja na drugim područjima tada već raspadnute Austro-Ugarske, nego samo u Mađarskoj. Unatoč tomu, pripadaju i slovenskoj numizmatici jer su određeno vrijeme bile u optjecaju na dijelu slovenskoga teritorija.
Nakon osnutka Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918., Prekmurje je ostalo u sastavu Mađarske. Osobito nakon gušenja ustanka kratkotrajne Murske Republike prilike u pokrajini postale su iznimno teške, pa je čak i Pariška mirovna konferencija 12. kolovoza 1919. zahtijevala njezino priključenje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Jugoslavenska vojska zauzela je pokrajinu bez krvoprolića te je 17. kolovoza ondje uspostavljena uprava Kraljevine SHS.
Od početka kovanja u travnju pa do priključenja Prekmurja Kraljevini SHS sredinom kolovoza, željezne kovanice od 10 filira bile su ondje formalno zakonsko sredstvo plaćanja.
Budući da su krunske novčanice na području Kraljevine SHS bile žigosane još u siječnju¹⁶, u Prekmurju je taj postupak proveden odmah nakon priključenja, u drugoj polovini kolovoza odnosno početkom rujna.¹⁷
Nije poznato što se potom dogodilo sa željeznim kovanicama od 10 filira jer ih ne spominje nijedan jugoslavenski propis, kao ni novinski izvještaji koji govore o željeznom sitnom novcu.¹⁸ Stanovništvo ih je vjerojatno potrošilo u susjednim pograničnim mjestima.
S obzirom na udaljenost Prekmurja od Budimpešte i drugih većih središta te na relativno kratko razdoblje njihova optjecaja, od travnja do kolovoza, može se pretpostaviti da te željezne kovanice na području Prekmurja nisu bile osobito česte.
Prilikom zamjene žigosanih kruna za dinare, austro-ugarske niklene kovanice od 10 i 20 filira, koje su formalno još tijekom rata bile povučene iz optjecaja, ali su u velikom broju ostale kod stanovništva, kao i pakfong (alpaka, novo srebro) kovanice od 10 filira, na području Kraljevine SHS izjednačene su s kovanicama od 10 odnosno 20 para.¹⁹
Željezne kovanice od 20 filira ostale su u optjecaju s vrijednošću od 5 para²⁰, i to sve do 30. studenoga 1931.²¹
Najmanji sitni novac od 1 i 2 filira, kao ni ugarske željezne kovanice od 10 filira, ne spominje nijedan domaći propis te su jednostavno nestali iz optjecaja.
Željezne kovanice od 10 filira u Mađarskoj su službeno prestale biti zakonsko sredstvo plaćanja, zajedno sa svim austro-ugarskim kovanicama, 31. prosinca 1926. godine²², iako ih je inflacija već prije toga praktički potpuno obezvrijedila.
Poznámky
1. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, CXIX / 19. 8. 1914.
2. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, LI / 7. 5. 1915.
3. Pakfong (alpaka, novo srebro), srebrnkasta slitina bakra, cinka i nikla.
4. Slovenec, 20. rujna 1916. i Laibacher Zeitung, 22. rujna 1916.
5. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, CVII / 31. 7. 1916.
6. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, CLXXX / 7. 11. 1916.
7. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, CXCV / 10. 12. 1916.
8. Omjer austrijske i ugarske kvote bio je 70 : 30. Propisi o izdavanju novih kovanica dopuštali su Austriji kovanje do 14.000.000 kruna pakfong (alpaka, novo srebro) sitnog novca od 10 filira, a Ugarskoj do 6.000.000 kruna; željeznih kovanica od 20 filira Austriji do 35.000.000, a Ugarskoj do 15.000.000 kruna; željeznih kovanica od 2 filira Austriji do 5.600.000, a Ugarskoj do 2.400.000 kruna.
9. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder.
10. Vitomir Čop, „O drobižu od prve do druge svetovne vojne (1. del)“, Numizmatični vestnik, br. 42, Ljubljana, 2016.
11. Karlo I. Habsburško-Lotarinški, punim imenom Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria von Habsburg-Lothringen, posljednji austrijski car i ugarski kralj kao Karlo IV., rođen 17. kolovoza 1887. u Persenbeugu, umro 1. travnja 1922. u Funchalu na Madeiri.
12. Grof Mihály Ádám György Miklós Károlyi de Nagykároly, 4. ožujka 1875. – 19. ožujka 1955.
13. Béla Kun, rođen kao Kohn; pseudonimi Emmerich Schwarz, Elemér Schwarz i Imre Schwarz; Szilágycseh, 20. veljače 1886. – Moskva, 29. kolovoza 1938., mađarski revolucionar.
14. A magyar korona pénzérméi (hu.wikipedia.org).
15. Marcel Pecník, „Peripetie Kremnickej mincovne v prvej polovici 20. storočia“, Acta historica Neosoliensia, 9, 2006.
16. Uradni list Narodne vlade SHS v Ljubljani, 8. siječnja 1919.
17. Novine (Murska Sobota), 13. rujna 1919.:
„Novac je žigosan u Prekmurju; stanovništvo si sada već može pomoći i svugdje se može nešto kupiti.“
18. Novine (Murska Sobota), 16. siječnja 1921.:
„Filiri će se nakratko povući iz prometa, odnosno više neće vrijediti.“
Novine (Murska Sobota), 15. svibnja 1921.:
„Željezni novac od 20 i 2 filira ne vrijedi ništa jer ga država ne priznaje.“
Novine (Murska Sobota), 19. lipnja 1921.:
„Željezni sitniš od 20 filira. Ministar financija odredio je da sve državne blagajne moraju primati željezni kovani sitni novac bivše Austro-Ugarske Monarhije prema njegovoj utvrđenoj vrijednosti, odnosno 20 filira za 5 para.“
Mőrszka krajina, 27. svibnja 1923.:
„Ministarstvo pošta naredbom br. 26.809 od 4. V. 1923. zabranilo je primanje željeznih kovanica od 20 filira u poštanskim uredima, premda su do tada bile izjednačene s novim kovanicama od 5 para. Eventualne pritužbe na tu naredbu treba uputiti Generalnom inspektoratu Ministarstva financija u Beogradu.“
Mőrszka krajina, 19. kolovoza 1923.:
„Željezni novac od 20 filira i dalje vrijedi, ali budući da se unosi iz Austrije i Mađarske, u Prekmurju i na pograničnim postajama ne smije se primati.“
19. Uradni list deželne vlade za Slovenijo, 30. travnja 1920.
20. Uradni list deželne vlade za Slovenijo, 11. svibnja 1921. i 10. lipnja 1921.
21. Službene novine Kraljevine Jugoslavije, 30. studenoga 1931. i Službeni list kraljevske banske uprave Dravske banovine, 12. prosinca 1931.
Autor: Vitomir Čop
Izvor: Numizmatični vestnik, br. 44, Numizmatičko društvo Slovenije, Ljubljana, 2018.
Članak je izvorno objavljen u Numizmatičnom vestniku, a prenesen je ovdje uz dopuštenje autora, na čemu mu se zahvaljujemo.
Všimli jste si v textu chyby nebo jazykové nesrovnalosti? Nahlásit nám to můžete prostřednictvím stránky pro Kontakt abychom to mohli opravit. Děkujeme předem!
