Etnografski motivi Slavonije na novčanicama

Glavni motiv na novčanicama Hrvatske iz novijeg doba rezerviran je isključivo za istaknute i značajne pojedince iz duge hrvatske povijesti, no jedno ranije razdoblje u numizmatici likovno na novčanicama bilježi bogatu tradiciju i baštinu pučkog/narodnog odijevanja u Slavoniji. Ti etnografski motivi Slavonije prisutni su na dvije novčanice koje obje pripadaju numizmatičkom području Nezavisne Države Hrvatske.(1)

Avers (lice) novčanice od 1000 kuna od 26. svibnja 1941. Predmet je dio osobne zbirke autora teksta.

Jedna od njih je novčanica od 1000 kuna s datumom emisije od 26. svibnja 1941. godine. Puštena je u optjecaj 26. srpnja 1941., a u potpunosti prestala biti zakonito sredstvo plaćanja 9. srpnja 1945. godine. Gotovo pune tri godine ovo je bio ujedno i najveći apoen koji se koristio, do trenutka puštanja u kolanje novčanice od 5000 kuna krajem svibnja 1944. godine. Autor dizajna novčanice bio je hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić, a izrada je bila povjerena tiskari Giesecke & Devrient u Leipzigu. Jedina je novčanica ovog autora koja ima crtež neke osobe u svom dizajnu.

Većina numizmatičkih kataloga koji nude opis ove novčanice oskudno navode da se na istoj nalazi portret (seoske) djevojke. No, upravo detalj na portretu navedene novčanice predstavlja važan etnografski element koji prepoznajemo u tradicijskoj slavonskoj frizuri djevojke na crtežu (grafici) novčanice. Sam autor novčanice navodi prilikom njezine prezentacije javnosti, mjesec dana prije puštanja novčanice u optjecaj, kako se u ovalnom okviru nalazi glava mlade Slavonke s karakterističnom frizurom, te da je ta glava po svojoj živosti, neposrednosti i savršenom tehničkom ostvarenju prvorazredno djelo ove vrste.

Izbor upravo ovog etnografskog motiva na najvećem apoenu rezultat je tadašnje nacionalne kulturne, društvene i povijesne svijesti te političkog ozračja koje je vladalo. Riječ je ekskluzivno o tradicijskom obilježju slavonskog kraja, koje vuče svoje podrijetlo još iz rimskog doba. Postoji niz dokaza koji upućuju na to da su jednake frizure nosile rimske carice i plemenitašice, o čemu svjedoče između ostaloga i portreti na rimskim kovanicama. Uvažena pretpostavka danas pokojne etnologinje dr. sc. Jelke Radauš Ribarić jest da su Hrvati iz Slavonije pretopili rimske starosjedioce u svoj etnos i preuzeli od njih određene elemente kulturne baštine. U asimilirane elemente ubrajamo i rimski način češljanja, koji se iz određenih razloga ograničio na djevojačku skupinu.

Prema etnografskim istraživanjima i poznatoj literaturi, ovo tradicijsko češljanje prisutno je isključivo kod hrvatskog stanovništva u panonskom području, od Nove Gradiške na zapadu, rijeke Save na jugu, Sida na istoku, a na sjeveru u selima oko Požege, Đakova, Vinkovaca, Vukovara do Iloka, i preko Dunava u Baču. Također se javlja u izdvojenoj teritorijalnoj cjelini u hrvatskim selima podunavskog dijela Baranje, te s druge strane Dunava u Mađarskoj, u kojima je prisutna hrvatska manjina. lako ovaj tradicijski i specifičan način češljanja ima zajedničke osnovne karakteristike na cijelom tom prostoru, postoje određene tipološke osobitosti, lokalno razvijene i prisutne. Osobitosti frizure djevojke s novčanice karakteristične su isključivo za Đakovštinu, i to konkretno samo za 3 sela: Vrbicu, Đurđance i Mrzović. Frizura spletena u cup upravo je obilježje tog kraja.

Za frizuru bogato spletenu i precizno izrađenu sitnim pramenovima potrebna je duga kosa, a djevojke je ne mogu isplesti same, već to uvijek čini neka druga ženska osoba. Nažalost, ova tradicija kao i mnoge druge polako izumire, jer je sve manje žena koje znaju napraviti ovakvu frizuru, za koju je potrebno i do nekoliko sati rada, ovisno o vještini izrađivačice. Za stražnji dio frizure karakteristična je velika pletenica. Radi se na način da se koncem uhvati kompletan zadnji dio kose do zatiljka u jedan veliki pramen. Potom se taj pramen podijeli na 56 manjih pramenova. Od tih se sitnih pramenova ispreplete pletenica, koja se na kraju podigne i učvrsti ukosnicom. Prednji dio frizure koji se naziva počešljana na čišlju ima karakteristične uvojke malo odmaknute od sljepoočnica, te izražene pramenove kose počešljane lijevo i desno od središta glave na razdjeljak. Učvršćivač koji se koristi prilikom izrade ovakve frizure i kojim se cijela kosa na- maže, tradicijski je i najstariji – voda i svinjska mast. Kao nakit na ovoj frizuri prisutan je lanac (koji u jednoj varijanti može biti i zlatni) ili vrpca, položeni preko glave, te mirisno prirodno cvijeće koje upotpunjuje kompletan dojam ove frizure. Od domaćeg, prirodnog cvijeća koristi se uglavnom zumbul (divlji, domaći), bijela vijojlica (ljubičica) ili muškatl (pelargonija) s malo šumice (aspargus), omiljenog dodatka za aranžiranje.

Nakon odluke i izbora za glavni motiv na aversu (licu) novčanice, autoru iste bio je potreban određeni predložak za crtež. Godinama je postojala enigma je li riječ o crtežu fiktivnog lika na novčanici ili je posrijedi stvarna osoba. Spletom okolnosti, danas možemo s potpunom sigurnošću tvrditi kako je riječ o stvarnoj osobi, čiji je identitet poznat, kao i način na koji je dotična osoba završila na novčanici. Spomenute okolnosti vezane za identitet očituju se u činjenici da se djevojka s novčanice prepoznala po njezinom puštanju u kolanje, iako nije imala ikakvih ranijih saznanja o tome, da je tu informaciju dugo tajila zbog straha od možebitnih problema s kasnijim režimom na vlasti, te da je njezina priča ipak izašla u javnost krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Okolnosti vezane za način na koji je baš ona završila na novčanici dijelom su također poznate iz njezine priče, dijelom je za to indirektno zaslužna i Jelka Radauš Ribarić. Valjalo je još samo dodatno prikupiti određena saznanja i kompozicijski povezati sve ranije poznate i novootkrivene detalje u jednu cjelinu.

Jelka Radauš Ribarić u sklopu svojeg teksta u zborniku Etnographia Pannonica: Žena u seoskoj kulturi Panonije(2) istaknula je jednu fotografiju Toše Dabca na kojoj se nalazi mlada djevojka, u kontekstu prezentacije tradicijske slavonske frizure. Usporedbom te fotografije s crtežom na novčanici dolazi se do zaključka kako je upravo ta fotografija nesporno poslužila autoru novčanice kao predložak za crtež djevojke, lako se u knjizi pogrešno navodi daje djevojka iz okolice Vinkovaca, te da je fotografija nastala 1939. godine, činjenica je da je riječ o krucijalnom fizičkom dokazu modaliteta za izradu crteža na ovoj novčanici.

Fotografija Toše Dabca iz zbirke Žena u seoskoj kulturi Panonije.

Usporedba crteža na novčanici i zrcalne Dabčeve fotografije. Izrada usporedbe djelo je autora članka.

Pojam zlatnog doba hrvatske seljačke i nacionalne kulture vezanje za 30-e godine prošlog stoljeća, posebno drugu polovicu. Upravo u tom razdoblju u organizaciji Seljačke sloge održavale su se mnogobrojne smotre folklora, u to vrijeme zvane smotrama Seljačke sloge i smotrama hrvatske seljačke kulture, koje su bile najkonkretniji način predstavljanja tradicijske umjetnosti hrvatskoj javnosti. Jednom godišnje su se, u nedjelju najčešće najbližu rođendanu braće Radić 11. lipnja, održavale u Zagrebu velike središnje (svehrvatske) smotre seljačke kulture. Te zagrebačke smotre zapravo su predstavljale folklornu kulminaciju u prezentacijskom smislu, i budile su golem interes javnosti, kako običnih građana tako i raznih umjetnika i stručnjaka. Upravo se među njima našao i Tošo Dabac koji je iskoristio priliku i napravio ogroman broj fotografija učesnika tih smotri u izvornim narodnim nošnjama krajeva iz kojih su dolazili. Te njegove fotografije i danas predstavljaju neprocjenjivo hrvatsko kulturno, etnografsko blago, a također svjedoče jednom dijelu hrvatske povijesti.

Dabčeva fotografija koja je poslužila Ljubi Babiću kao predložak za izradu crteža djevojke na novčanici nastala je na jednoj takvoj zagrebačkoj smotri, održanoj 28. kolovoza 1938. godine. Na fotografiji se nalazi Josipa Kovačević, rodom iz sela Mrzović, 20-ak kilometara istočno od Đakova, danas u općini Semeljci. Seka ili teta Seka, kako su je obitelj i prijatelji zvali, rođena je 13. prosinca 1920. godine. Josipa, njezina sestra Ljubica i brat Mijo (Miško) bili su članovi ogranka Seljačke sloge iz svojeg sela, te su sa svojom folklornom skupinom nastupali na različitim smotrama, pa tako i na središnjoj smotri u Zagrebu 1938. godine. Prema Josipinim riječima, na spomenutoj su smotri bili prisutni brojni fotografi koji su stalno škljocali sa svojim aparatima, ali su iz njihove folklorne skupine ipak najčešće obilazili nju i još jednu djevojku. Jedan od tih fotografa evidentno je morao biti Tošo Dabac.

Na fotografiji ispod nalazi se kompletna folklorna skupina iz Mrzovića koja je nastupala tada u Zagrebu. Fotografija je nastala na sam dan nastupa, na tadašnjem Trgu kralja Aleksandra I. (današnji Trg Republike Hrvatske), na njegovom sjeverozapadnom dijelu. Plavom bojom označeni su Josipa s tada nepunih 18 godina (u sredini), njezina mlađa sestra Ljubica (desno) i brat Miško (lijevo). Skupina iz Mrzovića nastupala je kao treća na smotri od ukupno njih 25, a izveli su dvije pjesme: „Šta se to čuje” i „Ja posija lan” (kolo). Iz osobnog života izdvojiti možemo kako se Josipa nije udavala i nije imala djecu. Preminula je 1. travnja 2004. godine u Osijeku, gdje je živjela drugu polovicu svojeg života. Potomci njezine sestre Ljubice danas žive u Đakovu, a Miškova unuka u Vinkovcima.

Folklorna skupina iz Mrzovića na smotri u Zagrebu 28. kolovoza 1938. Fotografija je dio privatne zbirke obitelji Biberović iz Đakova, rodbine pokojne Josipe Kovačević.

Druga zanimljiva novčanica koja sadrži etnografski motiv Slavonije jest 500 kuna s datumom emisije od 1. rujna 1943. godine. Riječ je o novčanici koja predstavlja najveći raritet i najintrigantniji predmet numizmatičkog razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, još i danas obavijen velom tajni. Nije bila u optjecaju, a danas je poznato samo 40-ak primjeraka. Ima veliku numizmatičku vrijednost zbog svoje raritetnosti, tako da se mali broj ljubitelja numizmatike može pohvaliti kako ima ovaj predmet u svojoj kolekciji. Autor dizajna bio je hrvatski slikar i grafičar Vladimir Kirin, a izrada je također bila povjerena tiskari Giesecke & Devrient u Leipzigu. lako nosi datum 1. rujna 1943., tiskana je tek krajem 1944. godine. Ostaje nepoznanica je li planirani tisak ovog apoena u potpunosti završen, no činjenica je da ove novčanice nisu fizički dopremljene u Zagreb iz tiskare u Leipzigu. Na osnovi urbane legende u numizmatičkim krugovima, partizani su zapalili vlak koji je prevozio ove novčanice, pri čemu su uglavnom izgorjele sve osim nekoliko komada. No, puno je izglednije kako te novčanice nisu nikad fizički napustile Leipzig, koji je već početkom 1945. bio u rukama saveznika, a prije toga opkoljen i znatno bombardiran.

Avers (lice) novčanice od 500 kuna od 1. rujna 1943. Predmet je dio privatne zbirke Srđana Rakele iz Splita.

Revers (naličje) novčanice od 500 kuna od 1. rujna 1943. Predmet je dio privatne zbirke Srđana Rakele iz Splita.

Vladimir Kirin koristio je malo drugačiji modalitet predloška za crteže na svojim novčanicama. U tu svrhu poslužili su mu vlastiti raniji crteži ljudi u narodnim nošnjama, objavljeni u obliku razglednica s hrvatskim narodnim nošnjama početkom 40-ih godina prošlog stoljeća. Većim dijelom na tim je razglednicama riječ o nošnjama koje su bile prisutne na središnjim smotrama hrvatske seljačke kulture, održanima u Zagrebu krajem 30-ih godina, a kao predložak za izradu tih crteža Kirin je dobrim dijelom koristio upravo fotografije Toše Dabca. Drugi modalitet koji je koristio za crteže na razglednicama bio je terenski obilazak krajeva i skiciranje nošnji na licu mjesta. Treći modalitet izrade karakterizirala je posudba nošnji, donošenje u svoju kuću i skiciranje, a kao modeli autoru su tom prilikom poslužili članovi rodbine i prijatelji. Prema riječima njegove kćeri, danas pokojne Maje Gluščević, posudbu nošnji vršio je u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Nažalost, ne postoji papirnati trag u administracijskoj arhivi spomenute institucije koji bi potvrdio navedene posudbe. No, valja svakako naglasiti da su u tom razdoblju djelovale privatne posudionice narodnih nošnji te kako postoji mogućnost daje Kirin možda koristio i njihove usluge.

Sadržajni elementi na ovoj novčanici također imaju uveliko veze s tadašnjom nacionalnom kulturnom, društvenom i povijesnom sviješću te aktualnim političkim ozračjem. No, za razliku od ranijih novčanica iz 1941. i 1942. godine, sve novčanice iz emisije od 1. rujna 1943. uključivale su etnografske elemente, koji su se očitovali u likovima odjevenima u narodne nošnje iz različitih krajeva Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, tada teritorijalno kompletno involvirane u NDH.

Numizmatički katalozi koji uopće nude opis ove novčanice navode da se na reversu (poleđini) nalazi portret žene u narodnoj nošnji, bez dublje i sadržajnije analize. No, žena na tom crtežu odjevena je u jednu od slavonskih nošnji, pa posljedično upravo taj detalj predstavlja etnografski motiv Slavonije na ovoj novčanici.

Kirinu su za izradu crteža na ovoj novčanici poslužila dva njegova crteža s ranijih razglednica. Na obje razglednice autor navodi kako je posrijedi hrvatska narodna nošnja iz Vinkovaca.

Razglednica br. 17 i br. 19, Hrvatske narodne nošnje: Slavonija (Vinkovci). Predmet je dio osobne zbirke autora članka. Nakladnik je nepoznat.

Crtež na novčanici zapravo je kombinacija ovih dviju nošnji. S lijeve razglednice iskorišten je gornji dio, točnije glava s oglavljem, a s desne razglednice donji dio, konkretnije kompletna nošnja od vrata do otprilike visine koljena. Iz tog razloga nošnja na novčanici ne može se okarakterizirati u potpunosti kao autohtona jer sadrži elemente dviju različitih nošnji, iako obje pojedinačno gledano jesu autohtone. Također se nijedna od ovih nošnji ne može povezati sa samim gradom Vinkovcima, kako bi se moglo pomisliti čitajući autorov opis razglednica, već eventualno sa širim vinkovačkim krajem.

Teško je danas precizno odrediti podrijetlo, odnosno lokalitet nošnje prisutne na desnoj razglednici, kao i na novčanici, jer se ruho prisutno na crtežu nošnje, ukrašeno šarenom svilom (vez) u pravilu više ne nosi. U vinkovačkom je kraju ovakva nošnja bila ponajviše karakteristična za Otok i Privlaku. Oglavlje na lijevoj razglednici i na novčanici (crni rubac zavoj ukrašen zlatovezom), karakteristično je za tzv. Cvelferiju u Županjskoj Posavini (Vrbanja, Drenovci, Račinovci, Soljani, Gunja, Đurići, Posavski Podgajci, Rajevo Selo i Strošinci) i tzv. Srijemsku Sokadiju (Lipovac, Podgrađe, Apševci, Donje Novo Selo, Đeletovci, Nijemci).

Usporedba montiranog crteža nošnji s razglednica i crteža na novčanici. Usporedba je produkt vlastitih zapažanja autora članka, kao i njezina izrada.

0 pravom razlogu kombiniranja nošnji na crtežu s novčanice može se samo nagađati, lako je moguće da je posrijedi isključivo autorova umjetnička sloboda, ipak je vjerojatnije kako je namjera bila uključiti i područje Srijema u taj vizual, pomoću nečega stoje najprepoznatljivije kada je nošnja u pitanju, a to je upravo taj tip oglavlja.

Ostaje zasad nepoznanica koji je konkretan modalitet od spomenutih Vladimir Kirin koristio za izradu ova dva crteža na svojim razglednicama. Uvidom u povijest nastupa folklornih skupina na središnjim smotrama u Zagrebu, vidljivo je da se samo jedna skupina može povezati s možebitnim korištenjem izvorne fotografije kao predloška za izradu crteža. Riječ je o folklornoj skupini iz Privlake, koja je nastupala na smotri u Zagrebu 11. lipnja 1939. godine.

Tošo Dabac nazočio je ovom događaju i napravio fotografije svih folklornih skupina koje su sudjelovale, i to u većem broju. Inicijalno su svakako postojale fotografije sa spomenutog nastupa, na kojima se nalazi i folklorna skupina iz Privlake, ali nažalost, nijedna nije objavljena u tiskovinama iz tog doba, što bi znatno olakšalo ovu problematiku. Kao alternativa za dolazak do potrebnih odgovora svakako bi pomogao pronalazak izvorne fotografije u Arhivu Toše Dabca, no najveći problem predstavlja činjenica da još uvijek nije potpuno provedena sistematizacija i datacija njegovih fotografija i negativa, zbog iznimno bogatog opusa materijalne građe i opsežnosti posla u okviru potrebnih navedenih radnji.

Je li donji dio nošnje s crteža na novčanici pripadao nekoj djevojci iz Privlake koja je bila prisutna na smotri u Zagrebu 1939. godine? Moguće, ali to je još uvijek samo pretpostavka. U svakom slučaju, najveću nepoznanicu predstavlja modalitet koji je Kirin koristio za izradu crteža na lijevoj razglednici, odnosno oglavlja s nje koje je završilo na novčanici. Nije evidentiran nastup neke folklorne skupine iz krajeva u kojima je taj tip oglavlja karakterističan pa je vjerojatnije da autoru u ovom slučaju nije poslužila izvorna fotografija, već nešto drugo. Je li moguće daje navedenu nošnju posudio i skicirao u svojoj kući te da je žena na novčanici netko od njegove rodbine ili prijatelja? Moguće, ali i ovdje je riječ samo o pretpostavci koju bi tek trebalo potvrditi, ili opovrgnuti.

Identitet djevojke koja je završila na novčanici ostaje tako do daljnjeg nepoznat. Unatoč velikom vremenskom odmaku od aktualnih događanja, te oskudnoj i nekonkretnoj materijalnoj ostavštini, ne treba se zadovoljiti postojećim saznanjima i stati s daljnjim istraživanjem u cilju potpune i točne identifikacije. Ne treba gubiti nadu kako će se ipak pronaći određena pismena ili fotografska građa koja će razriješiti ovu dilemu. Ne treba odbaciti ni mogućnost da netko tko čita ovaj članak možebitno ima kakvih saznanja koja bi mogla pomoći u rješavanju ove enigme. Vrijeme je da se nakon 78 godina djevojci s novčanice vrati ime.

Opširnije o ovoj tematici, kao i o etnografskim motivima iz drugih hrvatskih krajeva na novčanicama, bit će u skorije vrijeme moguće pročitati u knjizi u pripremi Novčanice NDH: Neispričane priče. Knjiga nudi pregršt novih informacija o ovom numizmatičkom području, koje je dosad bilo daleko najoskudnije po pitanju činjeničnih saznanja. Osim bogatih tehničkih detalja, velik prostor posvećenje osobama koje su završile na novčanicama, njihovim većinom tragičnim životnim pričama uzrokovanim spoznajom kasnije državne vlasti da su krasili novčanicu prijašnje valute, odnosno države. Pojedinci, „ljudi iz naroda”, čiji je način odijevanja i prezentiranja narodne nošnje na folklornim smotrama uhvaćen objektivom ili pak olovkom, morali su nositi breme izloženosti na novčanicama.

1. Ceribašić, Naila. Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće: Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj. Zagreb. 2003.
2. Čorkalo, Goran. Zumbul, muškatl i vijojlica u pletenici od 56 pramenova. Vjesnik. Zagreb. Nepoznat datum objave.
3. Domaćinović, Vlasta (ur.). Gtnographia Pannonica: Žena u seoskoj kulturi Panonije. Zagreb. 1982. Glas Slavonije. Osijek. 9. i 10. listopada 2001.
4. Hrvatski glas. Zagreb. 25. srpnja 1941.
5. Hrvatski list. Osijek. 3. lipnja 1944.
6. Hrvatski narod. Zagreb. 26. srpnja 1941.
7. Novi list. Zagreb. 22. lipnja 1941.
8. Seljačka sloga: Smotra hrvatske seljačke kulture. Zagreb 28. VIII. 1938. Zagreb. 1938.
9. Uradni list Demokratske Federativne Jugoslavije. Beograd. 26. lipnja 1945.

Blaženka Biberović, Đakovo; Maja Gluščević, Samobor; Krunoslav Biberović, Đakovo; Ivana Janković, Zagreb; Katarina Bušić, Zagreb; Slobodan Pukanić, Selnica.

(1) Nezavisna država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom Drugog svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije. Postojala je od 10. travnja 1941. do 8. svibnja1945. Preuzeto s: Nezavisna Država Hrvatska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. travnja 2022.

(2) Riječ je o posebnom izdanju časopisa Etnološka tribina u izdanju Hrvatskog etnološkog društva, uredice Vlaste Domaćinović iz 1982. godine. Izdanje je naslovljeno Žena u seoskoj kulturi Panonije i predstavlja radove s 5. Međunarodnog znanstvenog skupa Etnographia Pannonica u Vinkovcima 1980. godine.

(3) Predmet je dio privatne zbirke obitelji Biberović iz Đakova, rodbine pokojne Josipe Kovačević.

Autor: Vedran Krušelj

Članak je izvorno objavljen u Reviji Đakovačkih vezova 2022., Grad Đakovo, 2022., a prenesen je ovdje uz dopuštenje autora, na čemu mu se zahvaljujemo.