Posljednjih nekoliko godina u numizmatičkoj je zajednici postao izrazito uočljiv jedan fenomen koji, premda suštinski nije nov, u digitalnom je prostoru dobio svoje najogoljenije i najprimitivnije obličje. Riječ je o opsesivnom svođenju numizmatičkih predmeta samo na njihovu tržišnu vrijednost, pri čemu se svaka objava, svaka prezentacija, pa čak i svaki stručni ili informativni članak, reducira na jedno jedino pitanje: „Cijena?“
Društvene mreže danas predstavljaju dominantan kanal komunikacije među numizmatičarima. One su brze, praktične i učinkovite, ali istodobno i površne. U takvom okruženju jasno se ocrtavaju mentaliteti, razine znanja i stvarne namjere sudionika. Gotovo da ne postoji objava u kojoj je prikazan određeni predmet (bilo da je riječ o kovanici, novčanici ili medalji), a da se ispod nje u rekordnom roku ne pojavi komentar: „Cijena?“
Još je poraznije kada se isto pitanje pojavljuje ispod stručnog članka ili edukativnog teksta koji uopće nema prodajni karakter. Autor uloži vrijeme u istraživanje, kontekstualizaciju i interpretaciju povijesnih okolnosti, a ispod teksta osvane pitanje koje ignorira sav sadržaj i svodi cijeli trud na tržišnu kategoriju. Takva reakcija ne govori ništa o predmetu, ali govori mnogo o onome tko pitanje postavlja.
Ovdje nije čak ni riječ o legitimnom interesu za kupnju… Tržište je sastavni dio numizmatike i nitko razuman ne osporava pravo da se predmet kupi, proda ili da se njime trguje. No problem nastaje onda kada cijena postane jedini kriterij, jedino mjerilo i jedini horizont promišljanja. Tada numizmatika prestaje biti pomoćna povijesna znanost i kulturna disciplina, a postaje tek puka trgovačka kategorija.
Kovanice ili novčanice nisu samo obični metalni ili papirnati predmeti s tržišnom vrijednošću. Oni su mali nositelji velikih priča. U njima je sadržana ikonografija, ideologija, povijest, politička poruka, umjetnički izraz i civilizacijska razina jednog vremena. Svaki detalj u dizajnu, svaka varijanta u natpisu, svaka razlika u kovničkoj oznaci priča jednu svoju priču. Numizmatički predmet svjedok je prostora i vremena, artefakt koji nadživljuje generacije i sustave.
Gledati takav predmet isključivo kroz prizmu tržišne cijene znači banalizirati njegovu višeslojnost. To je redukcija kompleksnog kulturno-povijesnog fenomena na jednu brojčanu oznaku. Takav pristup ne samo da umanjuje kulturno i povijesno značenje samog predmeta, nego osiromašuje i onoga tko ga tako promatra.
Pravi zaljubljenici u numizmatiku znaju da vrijednost i cijena nisu sinonimi. Vrijednost može biti povijesna, umjetnička, simbolička, znanstvena ili emotivna. Cijena je tek tržišni odraz trenutne potražnje i ponude. Ona varira, oscilira i podložna je špekulacijama. Vrijednost, međutim, ostaje trajna kategorija, neovisna o tržišnim ciklusima i trendovima na kolekcionarskom tržištu.
Nije stoga čudno što takvo ponašanje izaziva iritaciju među ozbiljnim numizmatičarima. Ustrajno postavljanje pitanja o cijeni, bez ikakvog interesa za kontekst, često dolazi od osoba koje na kraju niti ne kupe predmet… One sudjeluju u komunikaciji bez stvarne namjere, pretvarajući javni prostor rasprave u improviziranu dražbenu dvoranu. Pritom zanemaruju osnovno pravilo: nije svaki predmet koji je predstavljen ujedno i na prodaju.
Postoji i element elementarne pristojnosti. Ako je netko doista zainteresiran za kupnju, primjereno je obratiti se diskretno, putem privatne poruke ili izravnim kontaktom. Javnim inzistiranjem na cijeni pod svaku cijenu, osobito kada prodajna namjera nije naznačena, pokazuje se nedostatak razumijevanja osnovnog bontona unutar zajednice.
Numizmatika, kao pomoćna povijesna znanost, zahtijeva određenu razinu kulture ophođenja. Ona podrazumijeva strpljenje, istraživanje, poštovanje prema predmetu i prema osobi s kojom se ulazi u komunikaciju. U suprotnom, dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj se susreću visoka kulturna vrijednost nečega i niska razina komunikacije. Taj nesrazmjer stvara dojam svojevrsnog kulturnog nesporazuma: predmet koji simbolizira državnost, umjetnost i povijest komentira se najprimitivnijim jezikom trgovačke „pijace“.
Posebno zabrinjava činjenica da takav pristup postupno oblikuje percepciju mlađih kolekcionara. Ako je prvi i jedini impuls „koliko to košta“, tada izostaje proces učenja, istraživanja i razumijevanja. Numizmatika se tada ne doživljava kao znanstvena i kulturna disciplina, nego kao potencijalni izvor brze zarade. U takvom okruženju nestaje razlika između kolekcionara i preprodavača, između istraživača i špekulanta.
Ne treba se zavaravati – tržišni aspekt uvijek će biti prisutan. No pitanje je mjere i prioriteta. Je li primarno razumjeti zašto je određena emisija nastala, kakvu je poruku nosila i kakvu je ulogu imala u monetarnom sustavu ili je primarno saznati kolika je njezina trenutačna tržišna vrijednost? Odgovor na to pitanje određuje razinu nečije numizmatičke zrelosti.
U konačnici, svatko ima pravo pristupati hobiju i predmetu interesa na vlastiti način. Međutim, javni prostor numizmatičke komunikacije ne bi smio postati talac površnosti. Ako se svaka rasprava svodi na cijenu, tada gubimo ono što numizmatiku čini posebnom – njezinu interdisciplinarnost, njezinu dubinu i njezinu kulturološku dimenziju.
Najpogubniji je spoj numizmatike i primitivizma. Kada se predmet visoke kulturne i povijesne vrijednosti tretira isključivo kao roba bez konteksta, tada dolazi do simboličkog poniženja same discipline. To je situacija u kojoj se bogatstvo značenja nudi onima koji ga ne žele vidjeti. Slikovito rečeno, to je bacanje bisera pred svinje.
Vrijeme je stoga da se unutar zajednice jasno artikulira razlika između legitimnog tržišnog interesa i banalnog reduciranja svega na cijenu. Numizmatika zaslužuje više. Ona zaslužuje poštovanje, znanje i kulturu dijaloga. A oni koji u njoj vide isključivo brojčanu oznaku, možda bi se trebali zapitati jesu li doista na pravom mjestu?
Autor: C. G.
