Novac u kolonijama za gubavce bio je posebna vrsta novca (žetoni, bonovi ili posebne kovanice i novčanice) koja je bila u opticaju isključivo unutar leprozorija, odnosno sanatorija za oboljele od gube. Razlog njegova uvođenja bio je strah da bi običan novac mogao prenositi zarazu i tako ugroziti zdravo stanovništvo. Danas je poznato da se guba ne prenosi lako slučajnim dodirom niti putem predmeta, već isključivo dugotrajnim, bliskim i stalnim kontaktom s oboljelima, a ne korištenjem svakodnevnih predmeta koje su oni dodirivali.
Leprozoriji su se počeli pojavljivati još u srednjem vijeku kao mjesta izolacije oboljelih. Često su se nazivali lazaretima, prema Redu svetog Lazara, čiji je zaštitnik bio upravo svetac bolnica i gubavaca. Takve ustanove gradile su se uglavnom u udaljenim i izoliranim područjima te su bile opremljene za dugotrajni boravak i karantenu bolesnika.
Sustav izolacije primjenjivao se sve do otkrića učinkovitog liječenja bolesti. Na Prvoj međunarodnoj konferenciji o gubi, održanoj u Berlinu 1897. godine, Gerhard Armauer Hansen preporučio je izolaciju oboljelih kao preventivnu mjeru. Pojedini stručnjaci predlagali su i uvođenje posebnog novca ograničene upotrebe unutar kolonija. Takva praksa zadržala se sve do 1981. godine, kada je Svjetska zdravstvena organizacija utvrdila učinkovitu terapiju za liječenje gube. Poseban novac u kolonijama za gubavce koristio se približno od 1901. do sredine 1950-ih godina.
Izvorni razlog uvođenja ovog novca bila je zaštita zdravih osoba. Međutim, 1938. godine dr. Gordon Alexander Ryrie u Maleziji dokazao je da papirnati novac nije kontaminiran bakterijom gube. Nakon toga su sve novčanice namijenjene kolonijama u toj zemlji javno spaljene.
Prvi posebni novac
Najstariji poznati primjer posebnog novca potječe iz 1901. godine i bio je namijenjen za tri kolonije za gubavce u Kolumbiji: Agua de Dios, Caño de Loro i Contratación. Izdano je pet apoena kovanica: 2,50, 5, 10, 20 i 50 centavosa. Ove kovanice izdane su neposredno nakon berlinskog kongresa o gubi iz 1897. godine.
Panama
Između 1919. i 1952. godine poseban novac korišten je u koloniji za gubavce Palo Seco u zoni Panamskog kanala. Kovanice su izrađene u Sjedinjenim Američkim Državama i obuhvaćale su apoene od 1 centa, 5, 10, 25 i 50 centi te 1 dolara.
Filipini
Od 1913. do 1930. godine u Manili su kovane posebne kovanice za koloniju Culion, kojom je upravljala tadašnja Američka kolonijalna vlast na Filipinima. Tijekom japanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, 1942. godine, unutar kolonije izdavan je i izvanredni papirnati novac. Ovaj novac je povučen tek kada je guba postala izlječiva bolest, a sam otok Culion proglašen je slobodnim od gube 2006. godine.
Japan
U Japanu su 1919. godine izrađene posebne kovanice za sanatorij Tama Zenshōen, a kasnije i za druge sanatorije. Posebnost japanskog sustava bila je u tome što novac nisu izdavale državne institucije, već sami sanatoriji. Prilikom prijema u sanatorij, pacijentov novac zamjenjivan je posebnim novcem, čime se dodatno jačao sustav segregacije. U nekim ustanovama taj je novac služio i kao oblik socijalne pomoći za siromašne pacijente. Sustav je u Japanu uglavnom ukinut do 1955. godine.
Malezija
U naselju Sungei Buloh 1936. godine izdane su novčanice od 5 i 10 centi, te 1 dolara. Ravnatelj kolonije, dr. Gordon Alexander Ryrie, poslao je novčanice na analizu, nakon čega je dokazano da ne prenose gubu. Sve posebne novčanice potom su 1938. godine spaljene na lomači.
Ostale zemlje
Poseban novac za kolonije gubavaca poznat je i u drugim državama, uključujući Brazil, Kinu, Kostariku, Koreju, Nigeriju, Tajland i Venezuelu.
Danas takav novac predstavlja rijedak i zanimljiv segment povijesti medicine i numizmatike, te svjedočeći o strahovima, zabludama i mjerama koje su obilježile borbu protiv jedne od najstigmatiziranijih bolesti u povijesti.
Uredio: Zlatko Viščević
Slike: Heritage Auctions [www.ha.com], Katz Auction [www.katzauction.com].
