Na području latinskih gradova, u središnjem dijelu Apeninskog poluotoka, nastao je (prema predaji 753. pr. Kr.) grad Rim. Od prvotnog naselja na Palatinu grad se postupno razvijao te je, nakon ukinuća kraljevstva (oko 510. pr. Kr.), postao republikanska plemićka država u kojoj su dvojica visokih dužnosnika – konzuli, birani svake godine – obnašali vrhovnu civilnu i vojnu vlast.
Plemići – patriciji bili su okupljeni u Senatu, dok su pučani – plebejci dugotrajnom borbom postupno izborili sve veća prava. Učvršćenjem republike Rim započinje dugotrajno i iznimno žilavo razdoblje osvajanja, usmjereno najprije na proširenje vlasti na štetu neposrednih susjeda, a potom i izvan granica Italije. Time je postupno uspostavio prevlast na Sredozemlju i stvorio najveće carstvo antičkog svijeta, koje se protezalo na dijelove Europe, Afrike i Azije.
Do sredine IV. stoljeća pr. Kr. širenje rimske vlasti ograničeno je na dugotrajne borbe sa susjedima – Latinima, Sabinima, Etruščanima i Volščanima – kao i na obranu od čestih upada Gala u Italiju. Tek u drugoj polovici IV. stoljeća pr. Kr. Rimljani započinju ofenzivu prema južnotalijanskim gradovima pod grčkom vlašću. Time se, preko Kampanije, razvija i intenzivnija trgovačka razmjena s kulturno i gospodarski naprednijim grčkim svijetom.
U tom razdoblju može se smjestiti i pojava prvog rimskog novca okruglog oblika.
Do tada Rimljani u međusobnoj trgovini, kao ni u razmjeni sa susjedima, nisu poznavali pravi novac, nego su se služili stokom kao sredstvom plaćanja i razmjene. Od latinske riječi pecus (stoka) nastala je riječ pecunia, koja je potom postala opći naziv za novac na latinskom jeziku.
Već oko 450. pr. Kr., u zakonima XII ploča, uz stoku kao platežno sredstvo spominju se i grubi komadi bakra (aes). Najstariji takvi nalazi pokazuju nepravilne, neobrađene komade metala. Ova vrsta naziva se aes rude („sirovi bakar“), dok se za smjesu bakra i kositra koristi naziv aes infectum („miješani bakar“).
S vremenom, pod utjecajem razvijenijih susjeda, dolazi do obrade bakra lijevanjem u šipke. One su u početku bile označene jednostavnim, rebrastim znakovima, a kasnije i prikazima životinja. Takav se novac naziva aes signatum („označeni bakar“) i ima pravilan četverokutni oblik.
Oko 289. pr. Kr., po uzoru na novac susjednih područja Lacija, Umbrije, Etrurije i Picena, nastaje prvi okrugli rimski novac lijevan od bakra. Zbog svoje težine nazvan je aes grave („teški bakar“).
Za nadzor nad njegovom izradom rimska država osniva poseban kolegij od trojice dužnosnika, kasnije poznat kao tresviri auro argento aere flando feriundo („trojica zaduženih za lijevanje i kovanje zlata, srebra i bakra“). Ova će institucija postojati i nakon pada Republike.
Osnovna jedinica bio je as, koji se dijelio na 12 dijelova – od semisa (1/2 asa) do uncije (1/12 asa). Taj se sustav naziva duodecimalnim.
Nakon sklapanja mira s Galima i Samnitima (290. pr. Kr.), Rim usmjerava svoje vojne napore prema osvajanju grčkih gradova u južnoj Italiji, među kojima se posebno isticao Tarent. Južnotalijanski Grci pozvali su u pomoć epirskog kralja Pira, no Rimljani su ga nakon teških borbi protjerali iz Italije (275. pr. Kr.), a 272. pr. Kr. i Tarent je pao pod rimsku vlast.
Time je Rim učvrstio svoju dominaciju na jugu Italije, što dovodi do kovanja prvog rimskog srebrnog novca u Kampaniji. Njegova je svrha bila najprije konkurirati, a potom i istisnuti grčki srebrni novac koji je ondje bio u optjecaju, osobito didrahme, litre i polulitre.
Od 269. (268.) pr. Kr. razvoj rimskog novca u doba Republike može se podijeliti na šest razdoblja:
I. 269. – 222. pr. Kr.
(dvojstvo jedinica: rimska didrahma i as – aes grave)
II. 222. – 187. pr. Kr.
(pojava rimskog tipa na srebrnom novcu – didrahmi)
III. 187. – 155. pr. Kr.
(uvođenje denara i sekstantarne stope kod bakrenog novca)
IV. 155. – 91. pr. Kr.
(uvođenje nove stope kod denara i uncijalne stope kod bakrenog novca)
V. 91. – 79. pr. Kr.
(uvođenje semiuncijalne stope kod bakrenog novca)
VI. 79. – 30. pr. Kr.
(prevlast denara i izvanredna kovanja tijekom građanskih ratova)
I. razdoblje
Nekoliko godina prije dovršetka ujedinjenja Apeninskog poluotoka (264. pr. Kr.), Rim je oko 269. pr. Kr., potaknut potrebama trgovačke i političke ekspanzije na Siciliji i u osvojenim južnotalijanskim gradovima, uveo nove srebrne novce. Ti su novci u potpunosti slijedili grčki tip i težinu, osobito didrahme, litre i polulitre.
Na aversu se nalaze prikazi glava božanstava (mladi Jan, Mars i Dijana), dok je na reversu isprva prikazan prednji dio konja, a kasnije i vrlo rašireni motiv vučice s Romulom i Remom.
Na manjim srebrnim nominalama također se na aversu pojavljuju glave božanstava, dok su na reversu prikazi životinja. Od natpisa na reversu javljaju se samo ROMA i ROMANOM.
Na bakrenom novcu istoga razdoblja na aversu se nalaze glave Jana, Apolona i Dijane, dok su na reversu kod starijih primjeraka prikazi Merkura, a kod mlađih motivi kotača i konja.
II. razdoblje
Nakon velikih pobjeda nad Kartagom, s kojom je od 264. do 243. pr. Kr. vodio Prvi punski rat, Rim je postao gospodar ne samo cijele Sicilije nego i Sardinije te Korzike, a na kraju tog razdoblja dovršio je i osvajanje Gornje Italije (222. pr. Kr.).
U to vrijeme dolazi do postupnog oslobađanja od grčkog likovnog utjecaja na srebrnom novcu veličine didrahme i njezinih frakcija. Dok se na aversu i dalje prikazuje golobrada glava boga Jana, na reversu se pojavljuje novi tip, koji je prema prikazu četveroprega (quadriga) dobio naziv quadrigatus. Taj će motiv ostati vrlo popularan i u kasnijem razdoblju, kako na novcu Republike, tako i Carstva.
Početkom Drugog punskog rata s Kartagom (218. – 201. pr. Kr.) prvi se put javljaju i rimski zlatnici, čiji latinski naziv nije pouzdano utvrđen. Po težini se oslanjaju na grčki stater i polustater. Na aversu nose glavu golobradog Jana, dok je na reversu prikazan mladić koji drži prase, na koje ruke polažu vojnici okupljeni oko njega – prizor koji se tumači kao simbol sklapanja saveza.
Godine 205. pr. Kr. provedena je reforma bakrenog novca uvođenjem tzv. semilibralne stope. Time započinje postupno smanjivanje težine rimskog bakrenog novca, koje će se nastaviti sve do kraja Republike kroz nekoliko novih redukcija.
Dok su se raniji bakreni novci izrađivali lijevanjem, od toga se vremena počinju kovati, što dovodi i do znatnog poboljšanja njihove likovne izvedbe. Na reversu se pojavljuje motiv koji će ostati karakterističan za gotovo sav bakreni novac do kraja Republike – pramac broda, simbol rimskih pomorskih pobjeda.
Trgovački odnosi između Rima i područja sjeverne Grčke, Epira i Ilirika potaknuli su 205. pr. Kr. uvođenje novog tipa srebrnog novca. Prema prikazu božice pobjede (Victoria) na reversu, ovaj je novac dobio naziv victoriatus. Kovan u veličini približno polovice kvadrigata, viktorijat je postupno istisnuo kvadrigat iz optjecaja, koji u potpunosti nestaje nakon završetka Trećeg punskog rata (146. pr. Kr.).
III. razdoblje
Nakon uspješno završenog dugotrajnog rata s Kartagom (201. pr. Kr.), Rim se mogao posvetiti pripremama za sukob s Makedonijom, koja je predstavljala glavnu prepreku rimskom osvajanju Grčke. Makedonci su u Antiohu III., kralju Sirije, pronašli saveznika, no taj je savez skupo platio nakon nepovoljnog ishoda rata (192. – 189. pr. Kr.) i mira sklopljenog kod Magnezije na Sipilu u Maloj Aziji.
Posljedica tog poraza bila je da je Antioh III. morao ustupiti Rimu sve svoje azijske posjede do planinskog lanca Taura.
Ubrzo nakon pobjedničkog mira 189. pr. Kr. Rim provodi jednu od najznačajnijih i najdalekosežnijih reformi svoga novčanog sustava. Uvedena je nova srebrna novčana jedinica – denarius, nazvana prema oznaci X (deset) na aversu. Time je Rim uspostavio monetarni sustav neovisan o grčkom utjecaju, koji će opstati gotovo neprekinuto sljedećih 750 godina.
Kao dijelovi denara kovali su se quinarius (od quinque = pet), koji predstavlja polovicu denara, te srebrni sestertius, označen s II.S, što znači dva i pol asa. Dok su se denari kovali u velikim količinama, kvinari, a osobito sesterciji, izdavani su u znatno manjim serijama.
U ovom razdoblju javlja se i nova emisija zlatnog novca, čiji latinski naziv nije poznat. Na aversu nosi glavu Marsa, dok je na reversu prikazan orao koji u pandžama drži munju. Kao oznake vrijednosti pojavljuju se brojčane oznake IX (60 asa), XXXX (40 asa) i XX (20 asa).
Pred kraj ovog razdoblja na denarima se ustaljuje prikaz glave božice Rome s kacigom na aversu, dok se na reversu pojavljuju Dioskuri na konjima. Uz te prikaze javljaju se i monogrami kovničara.
IV. razdoblje
Nakon sloma Makedonske države (165. pr. Kr.) cijela Grčka dolazi pod rimsku vlast. Uslijed gospodarskog procvata koji je potom uslijedio, rimska država 155. pr. Kr. provodi standardizaciju težine denara i njegovih dijelova na približno 4, odnosno 2 grama.
Dok je prikaz glave božice Rome i dalje ostao gotovo do kraja ovog razdoblja na aversu svih srebrnih novaca, lik Dioskura na reversu zamijenjen je najprije prikazom dvoprega (biga), a potom i četveroprega (quadriga), kojim upravlja božica pobjede. Težina denara ostala je potom nepromijenjena sve do kraja Republike (31. pr. Kr.).
Oko 135. pr. Kr. dolazi do napuštanja dotadašnjih ustaljenih prikaza na reversu srebrnog novca. Umjesto kvadrige, na denarima se počinju pojavljivati raznoliki motivi iz svakodnevnog života, mitologije i životinjskog svijeta.
Ubrzo se na novcu prvi put pojavljuju i potpuno ispisana imena kovničara. Zbog toga je starija numizmatička literatura ove emisije tumačila kao kovanja pojedinih rimskih obitelji, pa ih je nazivala „obiteljskim novcem“.
Bakreni novac, uslijed daljnjeg smanjenja težine, prelazi na tzv. uncijalnu stopu (oko 135. pr. Kr.).
Nakon pobjede nad Kartagom i njezina uništenja u Trećem punskom ratu (149. – 146. pr. Kr.), rimski novac proširio se i na područja bivše kartaške države u Africi. Rim potom nastavlja širenje svoje vlasti ratovima u Galiji i Hispaniji.
Zbog velikih troškova tih ratova ponovno se otvaraju kovnice u južnoj Italiji i Galiji radi isplate vojske. Po završetku ratova broj kovnica ponovno je smanjen na dvije – u Rimu i južnoj Italiji.
V. razdoblje
U relativno kratkom razdoblju od svega trinaest godina (91. – 79. pr. Kr.) rimski je novčani sustav doživio niz značajnih promjena.
Tijekom pobune italskih saveznika, koji su se nastojali osloboditi rimske prevlasti, došlo je do kovanja posebnog italskog novca. Ti su novci po tipu i težini bili vrlo slični tadašnjem rimskom novcu, no natpisi su bili pisani oskijskim pismom, a osobito su se isticali snažnom propagandnom simbolikom na reversu. Primjerice, prikazivani su prizori u kojima italski ratnik probada rimsku vučicu koja leži oborena pod njim.
Kako bi ugušio ovu opasnu pobunu, Rim je bio prisiljen kovati velike količine srebrnih denara radi isplate brojnih mobiliziranih vojnika. U tu svrhu uspostavljene su i posebne vojne, odnosno taborske kovnice na područjima ratnih djelovanja. Pobuna je naposljetku ugušena nakon nepune tri godine (91. – 89. pr. Kr.).
Nakon završetka tog „građanskog rata“ Rim se suočio s teškom financijskom krizom, koja je dovela do posljednje promjene u sustavu bakrenog novca. Posebnim zakonom uvedena je nova, tzv. semiuncijalna stopa, koja je ostala na snazi samo do 80. pr. Kr.
Bakreni novac, koji se sve više koristio samo u lokalnom prometu, postupno je gubio svoju važnost u državi koja se razvila u najveću silu tadašnjeg svijeta. Stoga je oko 80. pr. Kr. njegovo kovanje definitivno obustavljeno.
Od tada pa do kraja Republike, uz povremene emisije zlatnog novca, kontinuirano se kuje srebrni novac, ponajprije denar. U ovom razdoblju pojavljuju se i denari s nazubljenim rubom, po kojem su dobili naziv serrati.
Stalni građanski sukobi između senatske (patricijske) i narodne (plebejske) stranke proširili su se na gotovo sve dijelove rimske države. Zbog potreba financiranja i opskrbe suprotstavljenih vojski, u vojnim logorima kovani su tzv. vojni kovovi rimskog novca, ne samo u Hispaniji i Galiji, nego i u Grčkoj i Maloj Aziji. U tim je okolnostima patricijski diktator Sula dao kovati i zlatne aureuse.
VI. razdoblje
U posljednjem razdoblju Rimske republike (79. – 31. pr. Kr.), obilježenom gotovo neprekidnim građanskim ratovima, u optjecaju gotovo potpuno prevladava denar. Denare standardnog tipa (bez nazubljenog ruba) kuje rimska kovnica, nazubljene denare (serrati) italske kovnice, dok se legionarski denari izrađuju u vojnim kovnicama na područjima ratnih djelovanja.
Novac toga razdoblja odlikuje se velikom raznolikošću prikaza, osobito na reversima, koji često pokazuju visoku razinu izrade i izražen umjetnički senzibilitet gravera.
Među zlatnim novcem ističe se aureus, koji se odlikuje svojom težinom (oko 10 grama) i kvalitetom izrade, osobito portreta. Prve takve zlatnike kuje Gnej Pompej oko 60. pr. Kr. na Istoku, a nakon Cezarove smrti (44. pr. Kr.) nešto lakše aureuse kuju članovi Drugog trijumvirata – Oktavijan (kasnije car August), Marko Antonije i Lepid – sve do sloma Republike.
Nakon završetka Galskog rata (54. – 51. pr. Kr.) dolazi do raspada Prvog triumvirata uslijed sukoba između Cezara i Pompeja (50. pr. Kr.). Ubrzo potom Cezar je proglašen diktatorom, što se odražava i na njegovu novcu (od 49. pr. Kr.). Nakon Pompejeve smrti (48. pr. Kr.) i poraza njegovih pristaša, slijedi Cezarov trijumf, a potom i njegova nasilna smrt 44. pr. Kr.
Novac toga razdoblja i dalje zadržava temeljne značajke republikanske ikonografije, no prijenosom stvarne vlasti sa Senata na triumvire i njima podređene strukture uvode se i nove ikonografske promjene. Najznačajnija među njima jest učestala pojava portreta vladara na aversu, što je ranije bio rijedak slučaj. Uz lovorovim vijencem ovjenčanu, prepoznatljivu glavu Julija Cezara, na novcu se pojavljuju i portreti njegovih pristaša i nasljednika, ali i političkih protivnika, poput Bruta i Kasija.
Uz novac kovan u Rimu, u razdoblju od Cezarove smrti do uspostave Carstva (30. pr. Kr.) velik dio rimskog novca izrađivan je i u provincijalnim kovnicama, od Galije preko Grčke do Male Azije. Ti se novci po tipu ne razlikuju od onih kovanih u Rimu, budući da su ih izrađivali rimski majstori za potrebe vojskovođa i upravitelja provincija.
Imena kovničara i dalje se nalaze na aversu ili reversu novca. Broj nadstojnika rimske kovnice Julije Cezar povećao je s tri na četiri, no ta je promjena bila kratkotrajna, jer je već 36. pr. Kr. Oktavijan ponovno smanjio njihov broj na tri.
Denar je zadržao svoju dominantnu ulogu do kraja Republike, iako su se uz njega povremeno kovali i srebrni kvinari i sesterciji. Ovi su novci dočekali kraj Republike (31. pr. Kr.) i nastavili se kovati i u razdoblju Rimskog Carstva.
Autor: Bartol Zmajić
Izvor: Bilten Hrvatskog numizmatičkog društva, godina III, broj 7, Zagreb, 1965.
Uredio: Zlatko Viščević
Slike: Classical Numismatic Group, Münzkabinett – Staatliche Museen zu Berlin.
Tekst je izvorno napisao Bartol Zmajić i objavljen je u Biltenu HND-a. Za potrebe objave na portalu NumizmatikaNET, tekst je prilagođen današnjem jezičnom standardu i popraćen je slikama novca.
