Od antičkog doba, pa praktički sve do kraja 16. stoljeća, novac se proizvodio ručnim kovanjem, odnosno udarnom tehnikom u kojoj je svaki primjerak nastajao pojedinačno. Postupak je zahtijevao preciznu pripremu, uigranost više osoba i visok stupanj zanatske vještine. Kovanje se odvijalo kroz jasno definirane faze.
1. Priprema metalne osnove. Prvi korak bila je izrada pločice (planšete), odnosno malog, približno okruglog komada metala. Kao sirovina su se koristili zlato, srebro ili bronca, ovisno o vrsti i nominali novca. Masa planšete bila je unaprijed propisana i strogo kontrolirana. Neposredno prije kovanja planšete su se često zagrijavale kako bi metal omekšao i lakše primio otkov (otisak) kalupa.
2. Priprema radnog mjesta. Kao temelj služio je masivan nakovanj, često učvršćen u drveni ili kameni blok. Stabilnost nakovnja bila je ključna za kvalitetu otkova i sigurnost rada.
3. Postavljanje kalupa lica. U nakovanj je bio čvrsto fiksiran kalup lica, donji kalup s ugraviranim negativom prednje strane novca.U rimskom dobu na licu se najčešće nalazio portret cara, uz pripadajući natpis.Kalupi su bili izrađeni od tvrdog metala i gravirani od strane iskusnih majstora ili njihovih pomoćnika.
4. Namještanje pločice (planšete). Zagrijana pločica (planšeta) postavljala se na kalup lica pomoću posebnih kliješta ili hvataljki.Planšeta je morala biti pravilno položena i centrirana kako bi se osigurao dobar otkov.Svako pomicanje u ovoj fazi moglo je rezultirati pomaknutim ili djelomičnim otkovom.
5. Postavljanje kalupa naličja. Na planšetu se odozgo postavljao kalup naličja, koji je nosio negativ motiva stražnje strane novca.Naličje je često prikazivalo božanstva, personifikacije, simbole pobjede ili arhitektonske motive.Kalup naličja bio je sastavni dio gornjeg alata, koji se držao okomito iznad planšete.
6. Pozicioniranje gornjeg alata. Gornji alat se pažljivo prislonio na planšetu, čime se ovaj komad zagrijanog metala nalazio točno između kalupa lica i kalupa naličja.Ispravno centriranje bilo je presudno za estetsku i tehničku kvalitetu novca.
7. Udarna sila i čin kovanja. Završni i najvažniji korak bio je snažan udarac teškim čekićem po vrhu gornjeg alata.Energija udarca istodobno je utiskivala motive s oba kalupa u metal:
- kalup lica ostavljao je otisak na donjoj strani planšete
- kalup naličja ostavljao je otisak na gornjoj strani
U idealnim uvjetima bio je dovoljan jedan snažan udarac, iako su ponekad bila potrebna dva.
8. Uklanjanje kalupa i vađenje novca. Nakon udarca kalup naličja se uklanjao. Iskovani novac skidao se s kalupa lica, često pomoću kliješta. Neuspjeli ili loše otkovani primjerci mogli su se ponovno pre kovati ili se izdvajati za pretapanje.
9. Hlađenje i kontrola. Gotovi novac ostavljao se da se ohladi. Provjeravala se masa, čitljivost natpisa i opća kvaliteta reljefa. Samo ispravni primjerci puštani su u optjecaj.
U rimskim kovnicama (lat. officina) kovanje je bilo timski rad. U pravilu su u postupku kovanja sudjelovale tri osobe:
- suppostor – postavljao je planšetu na kalup lica
- malleator – udarao je čekićem po gornjem alatu
- signator – radnik zadužen za pridžavanje gornjeg dijela alata, a prema nekim izvorima i majstor zadužen za kontrolu, te ukupnu kvalitetu kovanja
Za izradu kalupa i njihovo graviranje bio je zadužen sculptor.
Zbog ručnog kovanja svaki je primjerak novca bio jedinstven. Prilikom kovanja, česte su bile nepravilnosti poput: pomaknutih otkova, neujednačene debljine i nepravilnih rubova. Isto tako, svaki kalup je mogao izdržati jednu manju količinu udaraca, nakon čeka bi napuknuo ili se raspao. Stoga je bilo potrebno izraditi veći broj kalupa za isti tip novca, a zbog ručne izrade oni nisu bili potpuno identični.
Upravo te karakteristike i navedena tehnologija kovanja dovele su do velikog broja različitih primjeraka novca i njihovih varijanti, a što u konačnici obogaćuje numizmatiku.
Autor: Zlatko Viščević
Slike: Numex – Coins, Banknotes & Militaria Store [www.numex.hr]
