U današnjem svijetu „investicija“ je „čarobna riječ“. Svi u nešto ulažu i sami sebi uglavnom „tepaju“ kako su mudri i pametni jer to rade. Dionice, obveznice, kriptovalute, nekretnine, čak i Pokemon karte… sve je to postalo predmet investicija, pa nije ni čudo da se i na numizmatiku sve češće gleda kao na oblik investicije. Jer zašto bi netko skupljao kovanice samo zato što ga to veseli? Zar nije svrha svega – zarada? Ili ipak možda nije?
Za neke ljude numizmatika je čista uživancija. Skupljaju ono što im se sviđa, ponekad bez ikakvog plana i kriterija, a najbitnije im je da se pritom dobro osjećaju. Te ljude veseli kada u ruci drže komadić povijesti, lijepog umjetničkog dizajna i zanimljivu priču koju svaki komad nosi. I ne pitaju se svakih pet minuta koliko to „vrijedi na tržištu“ i jesu li nabavkom nekog primjerka na dobitku ili gubitku. Takvi ljudi danas, na žalost, nekako postaju manjina.
S druge strane imamo jednu (novu) vrstu kolekcionara – kalkulanata. Njih ne zanima ni povijest, ni estetika, ni priča, već samo koliko su nešto platili, koliko nešto vrijedi, jesu li u plusu i koliko će to vrijediti sutra; za godinu dana ili za 10 godina. Takvi stalno nešto računaju, prate cijene, uspoređuju kataloške vrijednosti, bulje u aukcijske rezultate kao da prate burzu i kidaju svoje živce kad stvari krenu „po zlu“. Da se čovjek zapita; što im to uopće treba?
I tu dolazimo do „čarobnog“ trenutka razočaranja za takve ljude. Naime, numizmatičko tržište, vjerovali ili ne, nije savršeno predvidivo! Cijene variraju, interesi kolekcionara se mijenjaju, a ono što je danas „rijetko“ i traženo, već sutra postaje dosadna i bezvezna roba iz masovne ponude, a koju svi već imaju. Ljudi kupuju nešto uvjereni da će za deset godina njihova djeca time kupiti stan, a onda shvate da to na kraju ne vrijedi ni za porciju ćevapa (bez pića).
Zbog toga si s pravom možemo postaviti pitanje: nije li možda zdravije (i sigurnije za srce i živce) numizmatiku jednostavno promatrati kao hobi? Kao nešto što nas veseli, a ne nešto od čega ćemo postati bogati. Jer kad uložite novac u nešto što volite i što vas usrećuje, onda ste već ste dobili vrijednost u vidu popratnih pozitivnih emocija. A ako se jednog dana pojavi i financijska korist, super! Ako ne, barem ste uživali u novom primjerku u kolekciji. I to je dobro, zdravo za psihu, a i za srce. Luči se hormon sreće.
Današnji trendovi, međutim, idu u drugom smjeru. Sve je više „kolekcionara“ kojima je jedino pitanje: „Koliko to vrijedi?“ ili „Koliko bi to moglo vrijediti sutra?“. A numizmatika kao emocionalni doživljaj? Ne, hvala. Dajte nam matematiku, tablice, grafikone i ROI kalkulacije.
Možemo se samo pitati što nas čeka ako ovako nastavimo? Pa, možda ćemo uskoro imati numizmatičke investicijske fondove i aplikacije koje će nam u stvarnom vremenu javljati kretanje cijena kao na burzi (čak nešto za američke dolare već i postoji). Možda će nestati kolekcionari, a ostat će samo oportunistički investitori.
U zaključku, za vaše mentalno zdravlje je najbolje da skupljate ono što volite i što vas uveseljava. Uživajte u kovanicama i novčanicama zbog onog što jesu, a ne zbog onog što bi mogle jednog dana donijeti. A ako vam jednog dana i donesu neku financijsku dobit, to je samo jedan plus u cijeloj priči, ali ne treba biti njena suština.
Autor: Zlatko Viščević
