Novčanica Kraljevine Jugoslavije od 10.000 dinara iz 1936.

Novčanica od 10.000 dinara nekadašnje Kraljevine Jugoslavije od 6. rujna 1936. godine danas je najrjeđe viđena novčanica koja nosi naziv Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. Nije mnogo onih koji su imali sreću da njihove kolekcije krasi i taj izvanredni primjerak nacionalne notafilije – nacionalne za kolekcionare iz svih danas samostalnih država koje je obuhvaćao državni prostor nekadašnje Kraljevine. Također, ona se može smatrati i velikim svjedokom povijesti nestanka jedne države koja je u svojih dvadesetak godina postojanja ostavila, s našeg kolekcionarskog, odnosno notafilijskog stajališta, veličanstven trag.

Karakteristike

Govorimo, dakle, o jednoj iznimno privlačnoj i za svakog kolekcionara itekako poželjnoj novčanici. Krase je atraktivni motivi: grafički iznimno lijepo prikazan lik mladog prijestolonasljednika Petra II. Karađorđevića s državnim i monarhističkim simbolima na aversu, te nešto manje uspješno likovno rješenje mladića i djevojke žetelaca na reversu. U vodenom znaku nalazi se poprsje kralja Petra I. Karađorđevića. Autori crteža su Vojislav Dokić i Panta Stojićević, a gravuru je izradio Veljko A. Kun. Potpisnici su član uprave dr. Ivo Belin i guverner dr. Milan Radosavljević. U potpunosti je izrađena u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu.

Novčanica je iznimno velikog formata, 219 × 131 mm, čak i za tadašnje prilike u kojima je veličina papira na kojemu je izrađena na neki način simbolizirala i vrijednost, barem je tako bilo u očima naroda.

U pravilu, novčanica od 10.000 dinara od 6. rujna 1936. rijetko se pojavljuje na kolekcionarskom tržištu. Kada se i pojavi, postiže na svom „nacionalnom“ prostoru nekadašnje Kraljevine relativno visoku i stalno rastuću cijenu. S obzirom na činjenicu da je riječ o neizdanoj novčanici, zanimljivo je i to kako nije česta ni u prvom (UNC) stupnju očuvanosti.

Je li ona objektivno samo rijetka ili je čak i raritetna novčanica, može se procijeniti na temelju 15 godina praćenja njezina pojavljivanja na aukcijama, sajmovima ili u privatnoj ponudi, zapravo gdje god se u svijetu pojavila, a da je to bilo objavljeno.

Fond novčanica „za potpuno izvanredne državne potrebe“

Novčanica od 10.000 dinara od 6. rujna 1936. pripada posebnoj skupini novčanica Narodne banke Kraljevine Jugoslavije koja je službeno nazvana „Fond za potpuno izvanredne državne potrebe“.

Naime, u izvrsnoj knjizi Novac Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata, autora Miodraga Ugrčića, navedeno je kako je već 1930. godine država započela sa stvaranjem zalihe posebno izrađenih novčanica koje su trebale služiti isključivo za izvanredne ratne potrebe.

„Fond za izvanredne potrebe državne obrane“, kako je nazvan, utvrđen je u visini od 6 milijardi dinara i do kraja 1935. u njemu su bile tri vrste do tada neizdanih novčanica: 50 dinara od 1. prosinca 1931., 100 dinara od 15. srpnja 1934. i 1000 dinara od 6. rujna 1935., potpuno novog grafičkog izgleda.

Završetkom popunjavanja tog planiranog fonda novčanica (koji se inače do 1941. stalno povećavao), pristupilo se i izradi nove kategorije – „Fonda novčanica za potpuno izvanredne državne potrebe“, a koji su trebale činiti do tada neizrađene i do tada neizdane vrste novčanica: 20 dinara od 6. rujna 1936. i 10.000 dinara od 6. rujna 1936., i to u nominalnom iznosu od 26 milijardi dinara.

Do kraja 1939. i taj je fond prema planu zaključen. Od ukupnog iznosa, 1 milijarda dinara izrađena je u novčanicama od 20 dinara, a 25 milijardi u novčanicama od 10.000 dinara.

Za napomenuti je kako se novčanica od 20 dinara nastavila i dalje izrađivati te se njome popunjavao „Fond za izvanredne potrebe državne obrane“, a novčanica od 10.000 dinara više se nije izrađivala, te je ostala isključivo u „Fondu za potpuno izvanredne državne potrebe“.

Novčanica od 10.000 dinara od 6. rujna 1936. izrađena je, dakle, u 2,5 milijuna primjeraka. Prema serijskom broju to znači da su izrađene novčanice u rasponu od prvog broja A.0001 001 do posljednjeg broja A.0100 000. Numeracija je raspoređena prema i do tada korištenoj „francuskoj“ metodi: 0001 je broj serije (100 serija), a svaka serija izrađena je s 25 odabranih ćiriličnih slova (od A do H) i u 1000 primjeraka po slovu (od 000 do 999).

Rat i poništenje

Krajem 1938., a osobito početkom 1939. godine, u Europi je postalo jasno da će doći do rata većih razmjera. Njemačko-sovjetski napad na Poljsku 1. rujna 1939. definitivno je otklonio sve sumnje.

Već 22. rujna 1939. godine ministar financija Kraljevine Jugoslavije donio je, na prijedlog Narodne banke, Rješenje br. 442/VIII., prema kojem banka u opticaj može pustiti novčanice iz „Fonda za izvanredne potrebe državne obrane“ te „Fonda za potpuno izvanredne državne potrebe“, pa time i pripremljenu novčanicu od 10.000 dinara.

U tom trenutku, opticaj novčanica stalno se povećavao zbog sve većeg diskontiranja Bonova državne obrane. Ipak, iako je opticaj povećan od 6,9 milijardi dinara 1938. na 19,7 milijardi neposredno prije napada 1941. godine, nije iskazivao potrebu za emitiranjem novčanice tako velike vrijednosti. Dinar se do posljednjeg trenutka zapravo dobro kotirao, unatoč velikom povećanju količine novca (novčanica) u opticaju, kako na domaćem tako i na stranom deviznom tržištu, kao i u pogledu kupovne moći.

No, što se uopće moglo početkom 1941. kupiti za 10.000 dinara? Mnogo toga. Naime, prema knjizi Kurs dinara i devizna politika Kraljevine Jugoslavije, autora Gorana Nikolića, američki dolar je posljednjih dana uoči rata vrijedio 44,75 dinara prema službenoj kotaciji s uračunatim „primom“ od 28,5% (stimulativni dodatak na službenu vrijednost koji se uračunavao nakon prestanka kratkotrajne konvertibilnosti dinara u zlato 1931.), te 55 dinara prema službenoj tzv. „slobodnoj“ kotaciji (vrlo je važno zbog realnosti usporedbe ne zaboraviti da je dolar 1941. imao kupovnu moć čak 12 do 15 puta veću nego danas: gram zlata 1941. vrijedio je 1,11 $, sredinom 2005. godine 12,35 $, a sredinom 2006. čak 21,70 $). Vrijednost zlatne podloge Narodne banke obračunavala se u omjeru od 60.000 dinara za kilogram zlata. Iako su cijene u Kraljevini od sredine 1939. stalno rasle, čak za oko 30% u prva tri mjeseca 1941., radnička dnevnica kretala se početkom 1941. oko 28 dinara, a dnevne novine, primjerice, mogle su se kupiti za 1 do 2 dinara, ovisno o kvaliteti. Dakle, 10.000 dinara predstavljalo je vrlo veliku vrijednost koju većina građana nikada u životu nije vidjela odjednom.

Ako je i postojala namjera puštanja u opticaj novčanice od 10.000 dinara, ona je konačno otklonjena zbog brzine događaja nakon 6. travnja 1941. – dana napada Njemačke, Italije i njihovih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju. Već u prvim danima rata postalo je jasno da je kraj blizu: ban Slovenije izdao je 8. travnja 1941. proglas o želji Slovenije „za odvajanjem od Kraljevine Jugoslavije i formiranjem samostalne države“, a 10. travnja 1941. u Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Vojska se počela raspadati, a organiziranog otpora gotovo da nije bilo.

Shvaćajući da je potpuni poraz pitanje dana, ministar financija već 9. travnja 1941. donosi odluku o poništenju novčane rezerve: među ostalim, trebalo je spaljivanjem uništiti svih 2,5 milijuna primjeraka novčanice od 10.000 dinara, tada strateški smještenih u Srbiji, u Užicu.

Spaljivanje je obavljeno 10. travnja 1941. u poslijepodnevnim satima, u mjestu Turica u blizini Užica. Novčanice, zapakirane u 50 sanduka, vojnim su kamionima dopremljene na livadu predviđenu za taj zahvat, sanduci su razbijeni sjekirama i poliveni naftom, te su vojnici, pod nadzorom stručnjaka Narodne banke, sve zapalili. Prema službenom zapisniku, spaljivanje i izgaranje završeno je istoga dana do 19 sati.

Što je ostalo?

Na sreću nas danas, odnosno na sreću svih skupljača „nacionalnog“ papirnog novca iz vremena Kraljevine, svi ti zapisnici, vojnici, stručnjaci, komisije… nisu bili dovoljno pouzdani mehanizmi da se naloženi posao spaljivanja u potpunosti provede. Srećom po nas, tada se na toj livadi našao netko tko je na vrijeme uzeo određeni broj primjeraka novčanice, dijelom iz kolekcionarske i financijske računice, a dijelom za uspomenu. Tko zna…

S velikom se vjerojatnošću može reći da su „spašeni“ primjerci uzeti prije spaljivanja, a ne poslije, jer se primjerci s tragovima vatre ne pojavljuju. Izgleda da je manji broj novčanica jednostavno izvađen iz sanduka neposredno prije spaljivanja, kada su sanduci već bili razbijeni sjekirama i spremni za spaljivanje. Ono što je zapaljeno – izgorjelo je. Također se jasno može zaključiti da to nije učinio samo jedan čovjek, nego više njih. Naime, neki su primjerci idealno očuvani, dakle uzeti ciljano, što upućuje na to da ih je uzela osoba koja je znala kolika je kolekcionarska vrijednost, vjerojatno neki službenik Narodne banke. S druge strane, neki primjerci, a takvih je više, zgužvani su i prljavi, kao da su na brzinu i bez ikakve želje za očuvanjem izgleda novčanice utrpani u džepove – vjerojatno ih je uzeo jedan ili više vojnika, neupućenih u kolekcionarstvo. Takvi su primjerci očito godinama ostajali po kućama, presavijeni i odloženi u raznim knjigama, posudama, metalnim ili drvenim kutijama među drugim dokumentima itd.

U svakom slučaju, kako danas vidimo, spašeno je malo. Koliko malo? O broju sačuvanih novčanica vrlo je teško sa sigurnošću govoriti. Međutim, kroz 15 godina pojavljivanja ove novčanice može se reći da se pojavljuju samo u 4 serije i u relativno uskom rasponu brojeva:

od D.0067 657 do D.0067 675 (18 mogućih primjeraka)
od H.0077 664 do H.0077 758 (94 moguća primjerka)
od U.0079 101 do U.0079 123 (22 moguća primjerka)
A.0099 004 (1 primjerak)

Broj viđenih primjeraka i kvaliteta očuvanosti prema tim serijama znatno se razlikuju.

a/ Kod serije D.0067 pojavljuju se novčanice koje uglavnom nemaju oštećenja i mogu se svrstati u UNC ili prvi stupanj očuvanosti, dok samo nekoliko primjeraka ima manja oštećenja ili nečistoće te bi se mogli svrstati u XF ili drugi stupanj očuvanosti. Od 18 mogućih primjeraka nisu se svi pojavili u promatranom razdoblju, ali je vrlo vjerojatno da su najbolje očuvani primjerci završili u kolekcijama koje se rijetko rasprodaju, pa se ne očekuje njihovo često pojavljivanje.

b/ Kod serije H.0077 pojavljuje se najviše primjeraka, međutim nijedan u UNC kvaliteti, odnosno bez oštećenja. Svi primjerci te serije imaju izraženija oštećenja papira, nečistoće i nedostajuće dijelove. Najčešće se svrstavaju u treći stupanj ili VF, iako ima i teško oštećenih primjeraka u najnižim kategorijama. Od 94 moguća primjerka u promatranom razdoblju pojavilo se manje od 50. Ipak, ova serija ostavlja najviše prostora za eventualne nove nalaze.

c/ Kod serije U.0079 pojavljuje se najmanji broj primjeraka i to isključivo u UNC kvaliteti, odnosno prvom stupnju očuvanosti. Od 22 moguća primjerka nisu se svi pojavili, ali se može pretpostaviti da su zbog visoke kvalitete već u kolekcijama te će se pojavljivati pojedinačno i u vrlo dugim vremenskim razmacima.

d/ Kod serije A.0099 pojavio se samo jedan primjerak, i to u trećem odnosno VF stupnju očuvanosti.

Nije isključeno da postoje i drugi brojevi navedenih serija, kao ni da su sačuvane samo te četiri serije. Međutim, činjenica je da su se u posljednjih 15 godina na tržištu pojavljivali isključivo primjerci unutar navedenih raspona. Spominje se i primjerak iz knjige Novčanice Kraljevine Jugoslavije 1918–1941. autora Jovana Hadži-Pešića, serije L.0065 broj 900, ali s crvenim pretiskom „specimen“, pa se kao uzorak ne ubraja u „spašene“ primjerke.

Ukupno gledano, u posljednjih 15 godina pojavilo se najviše oko 120 primjeraka:
do 20 u UNC kvaliteti,
do 30 u XF kvaliteti,
do 50 u VF i F kvaliteti,
te nekoliko u vrlo lošem stanju.

Kolekcionarska vrijednost

(Ovaj članak je objavljen izvorno 2006. godine, pa odražava ondašnje stanje na tržištu. Danas, 20 godina kasnije, stanje na tržištu je drukčije. Op. ur.)

Na kolekcionarskom tržištu cijene koje postiže ova novčanica vrlo su različite i nepredvidive. Najnovija informacija govori da UNC primjerak gotovo nije dostigao katalošku cijenu (cjenik objavljen 2005. u časopisu „dinar“) od 1500 EUR.

Primjerak UNC kvalitete D.0067 670 prodan je 2006. godine na aukciji kuće „Barac-Pervan“ u Zagrebu za 1425 EUR (uključujući aukcijsku proviziju). Nepunih pet godina ranije, u časopisu „dinar“ br. 17, u pregledu rezultata aukcije SND 2001., naveden je podatak da je primjerak UNC kvalitete D.0067 657 prodan za 1325 EUR (uključujući aukcijsku proviziju).

Spomenimo i to da na najpoznatijoj internetskoj aukciji eBay, u 15 godina nije ponuđen nijedan jedini primjerak u UNC kvaliteti. Nudili su se primjerci u prosječnom VF kvalitetu, i to serije H.0077, a cijene su tijekom 2005. bile od 350 do 500 EUR, ovisno o trgovcu.

Nije nevažno ni reći kako primjerci UNC kvalitete, kao i oni s neznatnim manama koji bi se mogli svrstati u AU ili XF kvalitetu, odmah i bez problema nalaze kupca. Nasuprot tome, primjerci slabije očuvanosti, bez obzira na rijetkost novčanice, mnogo se teže prodaju. Prema tome, za očekivati je da će razlika u cijeni između primjeraka u UNC i onih u lošijim kvalitetama biti sve veća, odnosno, vrijednost primjeraka u UNC kvaliteti mnogo će brže rasti od vrijednosti novčanica slabije očuvanosti.

Zaključak

Objektivno, u ovom trenutku stupanj rijetkosti novčanice Kraljevine Jugoslavije od 10.000 dinara od 6. rujna 1936. mora se promatrati odvojeno, ovisno o kvaliteti očuvanosti.

Primjerci UNC kvalitete mogu se bez zadrške proglasiti raritetom vrlo visoke razine s „ljubiteljskom“ cijenom, s obzirom na to da ih je otkriveno iznimno malo u netaknutom stupnju očuvanosti. Realnost je da je cijena na tržištu danas, koliko god se 1425 EUR za UNC činilo puno, za tako rijetku novčanicu zapravo mala, jer je ta cijena ograničena niskim standardom prosječnog kolekcionara na cijeloj „nacionalnoj“ teritoriji nekadašnje Kraljevine (iako će cijena postignuta u Sloveniji zasigurno biti veća od one postignute u Bosni i Hercegovini). Da je riječ o novčanici neke zapadnoeuropske države ili možda Sjedinjenih Američkih Država, njezina bi vrijednost s obzirom na toliku rijetkost bila barem deset puta veća.

Primjerci s manjim ili većim oštećenjima također se moraju smatrati vrlo rijetkima, ali ne i raritetima, jer se ipak pojavljuju u ciklusima, pa bi im i cijena trebala biti stvar „ukusa“ kolekcionara, odnosno onoga što želi vidjeti u svom albumu u okvirima koliko može platiti.

Na kraju, posve je sigurno kako je ova novčanica dobra investicija i s financijskog gledišta: prije desetak godina primjerak u UNC kvaliteti mogao se uz malo pregovaračke vještine dobiti i za 500 EUR, a ove godine, eto, prodan je za 1425 EUR. To je rast od 185% u 10 godina ili 11% godišnje. Toliku kamatu ne nudi nijedna sigurna banka… a sigurno je i da će s rastom životnog standarda u svim „zainteresiranim“ državama, odnosno na „nacionalnoj“ teritoriji nekadašnje Kraljevine, rasti i spremnost za izdvajanje sve više novca za pravi primjerak. Dok se još može naći…

Poznati serijski brojevi

Ova tablica nije izvorni dio članka već je dio istraživanja koji je objavljen na forumu “Hrvatska numizmatika”.

Osim ovih brojeva u tablici, navedeni su još neki u komentarima.

Autor: Ivan Škrabo
Slike: Katz Auction